Jer žene...

Jer žene...
Samra Hušidić
KOLUMNA

Gusta magla, mjesečev put i tek poneka grana koja se probija kroz odsjaj rasvjete. Tiho, mirno, uspavano. Krajina spava i rekao bi čovjek da je sve filmska montaža. Ali, nije. Ta heroina koja prekida film i poseže ka dječjoj bešici i tiho joj šapuće: “sad će mama”. Ta heroina koje ne poznaje idealne kazaljke na satu niti idealno vrijeme za spavanje. Poznaje samo dječje potrebe onoliko koliko poznaje sama sebe. I ne postoji prepreka koju ona ne može na rukama i nogama preći, samo da bi njeno čedo stalo na noge. Znamo svi o kome pričam jer je to osoba bez koje nas danas ne bi bilo ovdje. Bez koje ne bi bilo ni mene, ni tebe. Ni direktora ni generala.

Ni bogataša ni kmeta. Majko, o tebi pričam.  Od tebe sve kreće. Od tebe kreće priča o heroinama koje su i najarogantnijeg monstruma uspjele smiriti. Jer to je naša misija. Odnosno, to je samo jedna od naših sposobnosti. Čak i kada bih pokušala nabrojati koje su to sve, ostala bih bez glasa. I ne, nije ovo tzv. hvaljenje, ovo je istina o onima koje su prošlih vremena bile mučene i ubijane, koje su bile sve osim onog što stvarno zaslužuju. A zaslužuju cijeli svijet. Umjesto cijelog svijeta, dobile su kecalju i šljivu na oku ukoliko ne zadovolje tuđe potrebe. I da, tome je došao kraj. Sada, glasno i jasno, možemo pomjeriti svaku planinu. Jer mi, mi smo i same stijena. Stijena, ali nam je potrebna jedna milisekunda da zaplačemo. Upravo zbog toga smo drugačije od muškog pola i smatram da su baš te suze zapravo naša snaga. Snaga da bismo podigle glavu i ponosno krenule dalje. Ono što je najbitnije, mi uvijek idemo dalje.

Mi ne stajemo. Žene ne poznaju  stop. Možda isplaču rijeku suza, progutaju hiljade knedli, slome se na hiljadu komada, ali svakog puta na pozornicu izađu u punom sjaju. Jer znaju one šta zaslužuju. Znaju da je njihov svaki dan iako im je svijet propisao tek osmi mart. Znaju da se iza njih vihori plašt iako ga ni same ne vide. Ni svi tulipani, karanfili i ruže ne bi bile dovoljne da im se zahvalimo. Jer, teško je. Istina, teško je biti muško i podizati porodicu materijalno, ali druže, ne znaš ti kako je to vidjeti uplakano dijete i shvatiti da je “tvoj red” da to ispraviš. Ne znaš ti kako je osjetiti grčenje svakog mišića u tijelu da bi na svijet donijela novo živo biće. Ne znaš ti kako je to biti žena koja drži porodicu. Kako je to biti kuharica, čistačica, majka, žena i radnik u jednom danu. Ne znaš ti kako je to vidjeti strije i ožiljke po tijelu tek u prvom mjesecu trudnoće. Ne znaš, ali vjeruj, nije lahko. Nije uopće lahko presvlačiti, dojiti, kupati, paziti ni odgojiti dijete.

Dijete koje sutra treba postati čovjek. Dijete koje trebaš naoružati sa svim onim što bi ga u životu moglo povrijediti. Ovo je samo poruka za one koji smatraju da je ženama mjesto u kuhinji i da je to njihova svrha postojanja. Nije, ljubavi. Žena je mnogo više.Mnogo više vrijedi. Kao žena. Kao majka. Kao sestra. Kao kćerka. Može pomjeriti granice, planine i kule. Može smiriti i najgoreg monstruma. Može naučiti da voli i onog koji proklinje ljubav. Može odgojiti i onog koji se nalazi u besmislu odrastanja. Može. I čini to svakog dana. Bez obzira na sat i mjesto. Jer, i vrijeme staje ako dječji plač odzvanja. I ljubav nestaje ako njeno srce omrzne. I svijet propada, ako ona odustane od njega. Jer ko smo mi bez žena? Tek tračak na planeti koji hoda bez vodiča.

Osmi mart nije naš dan, osmi mart je podsjetnik. 


Kako vam se sviđa članak?

1 0

Samra Hušidić

Samra Hušidić6 članaka

Ja, Samra Hušidić, rođena sam 04.04.2003. godine u Bihaću. Živim u Velikoj Kladuši, tačnije naselju Podzvizd. Po zanimanju sam poslovno-pravni tehničar.

Komentari